Objave

In Memoriam Béla Tarr (1955–2026)

Béla Tarr je bio i veliki prijatelj Sarajevo Film Festivala: 2006. bio mu je posvećen program „Tribute to“, uz retrospektivu njegovih izabranih filmova. Dobitnik je Počasnog Srca Sarajeva na 19. Sarajevo Film Festivalu (2013.), a 2014. godine bio je predsjednik žirija Takmičarskog programa igranog filma.

Ostaju nam nezaboravne uspomene na Bélu Tarra (1955–2026), jednog od najoriginalnijih i najvažnijih filmskih stvaralaca. Béla Tarr je bio i veliki prijatelj Sarajevo Film Festivala: 2006. bio mu je posvećen program „Tribute to“, uz retrospektivu njegovih izabranih filmova. Dobitnik je Počasnog Srca Sarajeva na 19. Sarajevo Film Festivalu (2013.), a 2014. godine bio je predsjednik žirija Takmičarskog programa igranog filma.

Na 25. Sarajevo Film Festivalu (2019.), 25 godina nakon premijere, prikazana je digitalno restaurirana verzija njegovog sedmosatnog remek-djela SÁTÁNTANGÓ, nastalog prema adaptaciji romana Lászlóa Krasznahorkaija, prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost, s kojim je Tarr sarađivao od sredine 1980-ih. Béla Tarr je tom prilikom prisustvovao projekciji i u ranim jutarnjim satima podijelio iskustva rada na filmu s publikom u prepunom kinu Meeting Point, koja je čitavu noć bila na projekciji.

U Sarajevu je Tarr radio na višegodišnjem edukacijskom projektu film.factory, na kojem su mu partneri bili Sarajevo Film Festival i kino Meeting Point.

Uvijek će biti u našim srcima.

Béla Tarr rođen je 1955. godine u Pécsu, u Mađarskoj. Karijeru je započeo sa šesnaest godina kao amaterski filmaš. Kasnije je radio u Balázs Béla Studiju, najvažnijoj radionici mađarskog eksperimentalnog filma, gdje je ostvario svoj dugometražni redateljski debi filmom „Obiteljsko gnijezdo“ (Family Nest, 1977).

Nakon završetka srednje škole, radio je kao radnik u brodogradilištu. Dvije godine kasnije zaposlio se kao recepcionar u kulturnom centru, istovremeno se baveći filmom. U vrijeme kada je za film „Obiteljsko gnijezdo“ osvojio Grand Prix na Filmskom festivalu u Mannheimu, upisao je Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost (Színház- és Filmművészeti Egyetem) u Budimpešti, na kojoj je diplomirao 1982. godine. Iste godine postao je jedan od osnivača studija Társulás Filmstúdió, u kojem je radio sve do njegova zatvaranja iz političkih razloga 1985. godine. Od tada djeluje kao nezavisni filmaš. Režirao je prvi mađarski nezavisni film „Prokletstvo“ (Damnation, 1987), koji je 1988. godine s velikim uspjehom premijerno prikazan na Berlinaleu. Tokom 1989. i 1990. živio je u Berlinu kao gost DAAD-ova programa Berliner Künstlerprogram te započeo angažman kao gostujući profesor na DFFB-u u Berlinu, koji je trajao do 2011. godine.

Godine 1997. postao je član Evropske filmske akademije. Godine 2003. osnovao je TT Filmműhely, nezavisnu filmsku radionicu koju je vodio do 2011. godine. U okviru TT Filmműhelya nastali su njegovi posljednji filmovi, a Tarr je djelovao i kao producent na filmovima drugih istaknutih autora (Miklós Jancsó, Kornél Mundruczó, Benedek Fliegauf, Márta Mészáros i dr.).

Nakon što je svoj igrani film „Torinski konj“ (2011., Velika nagrada žirija Berlinalea) proglasio svojim posljednjim, Tarr je objavio da smatra svoj autorski opus završenim te je odlučio posvetiti novu fazu karijere razvoju novih načina filmskog stvaranja kroz obrazovne programe za mlade filmaše.

Međunarodnu filmsku školu film.factory u Sarajevu osnovao je 2012. godine. Bio je autor koncepta i voditelj programa (BA, MA i DLA), profesor do 2016. godine te voditelj cijelog tima. Škola je ubrzo proglašena jednom od najuzbudljivijih filmskih škola na svijetu, s nekonvencionalnim i otvorenim modelom studija te renomiranim međunarodnim filmskim umjetnicima kao predavačima (Apichatpong Weerasethakul, Carlos Reygadas, Pedro Costa, Gus Van Sant, Tilda Swinton, Juliette Binoche, Jacques Rancière i dr.), uz studente iz cijelog svijeta. Filmovi studenata film.factoryja prikazivani su i nagrađivani na brojnim festivalima, uključujući Cannes, Berlin, Rotterdam i Veneciju.

Tokom posljednjih godina Tarr je bio gostujući profesor na više filmskih akademija (uključujući Filmakademie BW Ludwigsburg, Le Fresnoy - Studio national des arts contemporains u Lilleu i FreeSzfe u Budimpešti), kao i voditelj radionica i majstorskih tečajeva za mlade filmaše diljem svijeta.

Uz pedagoški rad, nastavio je razvijati svoje umjetničke projekte izvan ili u proširenim oblicima filma. Godine 2017. u muzeju Eye Filmmuseum u Amsterdamu realizirao je izložbu „Till the End of the World“, hibrid filma, kazališne scenografije i instalacije, koju je posjetilo 40.000 posjetitelja. Na narudžbu Wiener Festwochena, 2019. godine osmislio je Missing People, site-specific projekt na sjecištu performansa, instalacije i pokretne slike, u kojem je sudjelovalo 250 bečkih beskućnika.

Počasni je predsjednik Mađarskog udruženja filmskih stvaralaca te član Széchenyijeve akademije književnosti i umjetnosti. Dobitnik je najvišeg mađarskog umjetničkog priznanja – Kossuthove nagrade – kao i Balázs Béla nagrade za filmske autore. Odlikovan je titulom Chevalier de l’Ordre des Arts et Lettres te je primio brojna nacionalna i međunarodna priznanja, počasne doktorate i nagrade za životno djelo (uključujući Počasnog profesora Pekinške filmske akademije, Počasnu medalju Sveučilišta u Wuhanu, Počasnog člana Plymouth College of Art, Magister Artium Gandensis – KASK Gent, Počasni doktorat FAMU Prag i dr.).

Godine 2019. Berlinale Forum inicirao je globalnu proslavu 25. obljetnice njegova magnum opusa „Sátántangó“, koji je u anketi časopisa Sight & Sound Britanskog filmskog instituta (BFI) 2012. godine uvršten među 50 najboljih filmova svih vremena.

Godine 2023. primio je Počasnu nagradu Evropske filmske akademije.