Elia Suleiman na masterclassu: Ako izgubim osjećaj za humor, onda gubim i nadu

Počasno Srce Sarajeva dobio je u znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, a kako je taj doprinos nastao objasnio je na masterclassu održanom u Festivalskom centru (Bosanskom kulturnom centru).

„Ljubav sa Sarajevom je bila dvostrana sve do jutros. Mislio sam da će ovaj razgovor biti u 10 navečer, a ne ujutro. Da sam znao da je ujutro… Ne želim se žaliti, ali vi svi ste ustali tako rano da bi slušali što ovaj tip govori!? Doista vas ne razumijem“, započeo je Suleiman masterclass u šaljivom tonu, pokazavši da i privatno voli ono što uvijek krasi njegove filmove – ironični humor.

Tokom masterclassa, palestinski filmaš otkrio je detalje o svojem djetinjstvu, kako je sa 16 godina napustio školu i u rodnom Nazaretu družio se s bandama, dok filmove gotovo nije ni gledao.

„Bilo je to teško vrijeme, uglavnom sam istraživao tko sam ja zapravo. Osjećao sam da znam pričati priču. Vidio sam to kada bih bio u društvu, gdje sam bio sposoban zabaviti ostale s nekom šalom ili pričom. Ali nisam znao ni što je knjiga ni što je film“, priznao je Elia Suleiman.

Tokom prva četiri festivalska dana gledatelji su u programu „Posvećeno“ imali priliku vidjeti njegovih devet ostvarenja, među ostalima i čuvene filmove „Hronika nestajanja“ i „Božanska intervencija“, koja čine većinu dosadašnjeg opusa ovoga višestruko nagrađivanog autora.

Iz današnje perspektive, kada iza sebe ima respektabilnu filmografiju, neobično je bilo čuti da je Suleiman strast prema filmovima otkrio tek odlaskom na studij u New York. Kako bi mogao ravnopravno sudjelovati u razgovorima s kolegama, pročitao je brojne knjige o filmu, ali i dalje je najviše volio jednostavne, narativne filmove. Ostvarenja autora kao što su Jean-Luc Godard ili Michelangelo Antonioni jednostavno nije razumio. No, gledanje filmova ipak mu je otvorilo oči.

„U filmovima iz cijeloga svijeta prepoznavao sam detalje iz mojeg rodnog Nazareta. Neki likovi koje bih vidio u tim filmovima bili su identični ljudima iz mojega susjedstva. Shvatio sam koliko film može biti univerzalan“, kazao je Suleiman, otkrivši i da je Ozuova „Tokijska priča“ bio film koji ga je potaknuo da se i sam primi režije.

Naravno, početak nije bio lagan. Bilo je potrebno puno pokušaja i odbijenica da bi došao u priliku snimiti debitantski film. I to film koji je sam producirao – „Hroniku nestajanja“.

„Dosadno je govoriti o produkciji. Zašto ovo moram raditi? Film sam producirao samo zato što niko drugi nije htio“, krenuo je reditelj šaljivo, prije nego što je ipak pokazao da je produkcijski aspekt bitan. „Dobra je stvar bila u tome što sam dobio slobodu istraživati. Da sam imao producenta, puno toga što sam htio bilo bi odbijeno kao neatraktivno ili neisplativo. To što sam bio svoj producent dalo mi je potpunu slobodu da eksperimentiram i učim.“

S potpunom slobodom stvaranja, nada se, nastavio je i do današnjih dana. Svi njegovi filmovi imaju niz neobičnih scena, ali do tih ideja filmaš ne dolazi nimalo jednostavno i lagano.

„Nije mi lako naći inspiraciju. Ima reditelja koji svaki dan nađu novi projekt, novu ideju… Ja, pak, danima znam buljiti u – ništa. Raditi ništa. Čekati Godota. S vjerom da se nešto mora dogoditi. Pokušam potaknuti svoju maštu i inspiraciju na određen načine, ali najčešće mi uspijeva tako što danima ne radim ništa“, objasnio je Elia Suleiman svoj proces nastanka filma.

U tom procesu jedna je stvar stalna – većinu inspiracije izvlači iz svojega života. Bilo da je to nešto što je doživio, vidio ili samo čuo od nekoga drugoga, sve scene iz njegovih filmova, koliko god bile nevjerojatne, klicu imaju u stvarnom životu.

A stvarni život u posljednje vrijeme nije nimalo lagan. Ratni sukobi ponovno su njegovu domovinu pretvorili u mjesto tuge i tragedije, pa je iz publike i dobio pitanje koliko trenutna situacija u Palestini utječe na njega kao filmaša.

„Uvijek postoji mjesto za ljudskost. Kada se ljudi nađu u očajnim situacijama, što je pokazala povijest, još uvijek uspijevaju zaustaviti vrijeme uz pomoć humora“, izjavio je Suleiman, dodavši za kraj i svoj osobni pogled. „Ja sam iz Nazareta i živim u Parizu, pitam se ponekad kako ću se suočiti s tim pitanjem. Znam samo jedno, ako izgubim osjećaj za humor, onda gubim i nadu. Za mene je humor način otpora, i čak i kada je situacija beznadna. Ako uspijem s tim humorom barem jednoj osobi olakšati situaciju u kojoj se nalazi, izuzetno sam zahvalan.“