Objave

Seksualno buđenje gruzijske kinematografije

Što je ljubav? Što je sreća? Što je neovisnost? To su pitanja koja gruzijska redateljica Elene Naveriani istražuje u filmu "Kos kos kupina", priči o Etero, ženi koja živi u malom selu u Georgiji i nikad nije željela imati muža. Film je osvojio Srce Sarajeva za najbolji igrani film 29. Sarajevo Film Festivala.

Seksualno buđenje 48-godišnje djevice nije baš uobičajeno na velikom platnu. Što vas je privuklo ovoj priči?
Osobitost Etero ne leži samo u njenom seksualnom buđenju, već i u njenoj kompleksnosti u tome kako percipira svijet oko sebe i kako se s njim nosi. U priči me inspirirala njezina osobnost, težnja ka slobodi i njezin intuitivni neposluh prema unaprijed određenoj ulozi žena u društvu. Ono što je  kod nje važno i osnažujuće, je da naše društvo često funkcionira na pretpostavkama, a jedna od njih je da se ženska seksualnost smanjuje nakon određene dobi. Međutim, Etero, kao i svi drugi ljudi, zadržava vlastitu seksualnost, te je prihvaća, voli i uživa u njoj, unatoč tome što je društvo oko nje smatra “zastarjelom”. Taj aspekt priče je nevjerojatno moćan.

Koliko je Tamta Melashvili, autorica romana “Kos kos kupina”, bila uključena u proces snimanja filma?Kada sam došla na ideju snimiti film prema romanu i o tome razgovarala s Tamtom, bilo je jasno da ona nema namjeru miješati se u proces nastanka filma. Tamta mi je rekla: “Završila sam sa svojom Etero; ona postoji na papiru. Ne mogu se petljati u tvoj svemir. Zato samo naprijed…" Izuzetno mi je važno bilo njezino povjerenje. Omogućilo mi je da film radim s vlastitom vizijom te pronađem svoj jedinstveni pogled na Etero i kako ispričati njezinu priču.

Koji su vam bili najveći izazovi pri adaptaciji romana?
Sam tekst je vrlo bogat i ispripovijedan u prvom licu. Predstavlja monolog koji putuje kroz različite vremenske tokove - prošlost, sadašnjost, djetinjstvo i snove, sve zamršeno i isprepleteno. U početku je najveći izazov bio odlučiti na koji se aspekt fokusirati: obitelj, susjede, prošla iskustva ili traume? Bilo je toliko mnogo elemenata koji su pridonijeli i oblikovali Eterinu osobnost. Izuzetno je teško bilo pažljivo izdvojiti ključne elemente iz romana i kasnije ih prožeti vlastitim naglascima, a da pritom ostanemo vjerni esenciji romana.

Što ste vidjeli u Eke Chavleishvili da ste vjerovali kako bi ona bila savršena za tu ulogu?
Eka je bila savršen slušatelj; jednako je kao i ja razumjela i dijelila otkucaje srca ove priče. Jednostavno, ona je morala glumiti u filmu, a odradila je fantastičan posao.

Koliko vam je bio  važan koordinator za intimnosti tijekom snimanja scena seksa?
Ključno je priznati da intimne scene zahtijevaju drugačiji pristup u glumi. Ono što je naša intimna koordinatorica Liana Norton tijekom nekoliko dana radila s glumcima, bilo je čarobno i zanimljivo iskustvo, i njima i meni. Njezina tehnika omogućila je glumcima da drugačije gledaju na svoje pokrete.
Sami proces rada s koordinatoricom intimnosti uključivao je pristajanje, međusobno upoznavanje tijela, osmišljavanje pokreta i razumijevanje razloga i namjera iza svakog pokreta u cijelom plesu (koji na kraju postaje ljubavna scena). Ovaj proces doveo je do dubokog poštovanja tuđega tijela i boljeg razumijevanja međusobnih osjećaja. Glumci su stekli više samopouzdanja i povjerenja jedni u druge, ali i u proces snimanja filma. Kao rezultat toga, tijekom tri mjeseca snimanja imali smo radno okruženje puno povjerenja. Bitno je prepoznati kako se ponašati i poštivati delikatne trenutke na setu jer su glumci u puno ranjivijoj situaciji nego ostatak ekipe iza kamere.

Zašto mislite da je seksualnost tako blisko povezana sa ženskom slobodom?
To je pitanje svačije slobode.

Lako vam je pokazati stvarna tijela kakva jesu. Zašto to više šokira gledatelje od dotjeranih  tijela kakva inače viđamo na ekranu?
Nisam to snimila da bih ikoga šokirala; nisam ni pomišljala na to. Na kraju, nema ništa šokantno vidjeti tijela izvan konvencionalnih oblika i formi. Ako je netko šokiran, to je njegov problem, jer ako pogledate oko sebe, svi imamo tijela različitih oblika, boja… Svako tijelo ima pravo postojati.

Više od desetljeća živite u Švicarskoj. Vjerujete li da vam pogled s distance pruža jasniju perspektivu o gruzijskom društvu?
Ne vjerujem da vam puko premještanje s jednog mjesta na drugo, automatski daje jasniji pogled na  drugo društvo. Sagledati jedno društvo je puno kompleksnije od jednostavnog dobivanja distance i gledanja iz različitih perspektiva. Ali da, život u Švicarskoj dao mi je drugačiji pogled na sebe i kulturu u kojoj sam odrasla.

Koliko vam je lakše snimati filmove živeći u Švicarskoj? Da li  biste u Gruziji imali manje mogućnosti?
Nikada nije lako snimati filmove, bilo gdje… Međutim, značajna je razlika u trenutnom stanju gruzijske kinematografije. Filmski autori i filmovi, koji se s kritički  bave stvarnim političkim i društvenim temama, suočeni su s cenzurom. Institucijom zaduženom za film upravljaju nekvalificirani i pristrani pojedinci. Gruzijska vlada aktivno radi na suzbijanju bilo kakvih kritičkih stajališta u različitim kulturnim sferama. Mnogi snažni i jedinstveni gruzijski filmaši ostali su bez prilike za snimanje filmova koji bi preispitali trenutnu političku i društvenu situaciju u Gruziji. Struktura filmske industrije se raspada, a taj kolaps potiče gruzijska vlada. Opasnost je vrlo stvarna. Gruzijska kinematografija uskoro bi mogla nestati s međunarodne karte te bi opstala samo unutar granica Gruzije. Bilo bi pogubno izgubiti mjesto u globalnom filmskom svijetu. Za usporedbu, rekla bih da je u mojoj drugoj domovini, Švicarskoj, razmjerno lakše snimati filmove.

Josip Jurčić