Koncept ljubavi i slobode

 

Likovi u našem filmu su izmišljeni, ali njihove priče zasnovane su na pričama ljudi koje smo upoznali tokom istraživanja. Ovi ljudi su osuđeni i zatvoreni na osnovu paragrafa 175. Hans, naš glavni junak, personifikuje sudbinu mnogih ljudi koji su iznova i iznova završavali u zatvoru, čiji su životi i odnosi uništeni, a čije su priče nestale u dosijeima birokracije.

 

 

Već tokom rada na scenariju počeo sam razmišljati o glumačkoj ekipi. Franz i Georg odmah su bili jedini glumci koje sam mogao zamisliti u ovim ulogama i sada znam da ne bih mogao snimiti ovaj film bez njih. Jedan od glavnih zadataka pri postavljanju filma bio je hvatanje kemije koja postoji među njima kao glumcima, ali i kao ljudskim bićima. Ovo je na kraju postalo srž filma. Rad s njima bio je vrlo intenzivan. Obojica se nevjerojatno unose u ono što rade, izuzetno su precizni i zahtijevaju isto od redatelja. Veoma sam sretan što sam imao priliku učiti od njih.

 

 

Još dok sam pisao scenarij razmišljao sam o Peteru Brötzmannu i za njega smo napisali scenu u klubu a Nils Petter Molvær i Mouloudjijeva šansona došli su tokom montaže. Uvijek sam ovaj film promatrao između dva žanra, zatvorske drame i ljubavne priče. Tu su sirovost i ružnoća provođenja zakona, a unutar ovog okvira su likovi koji pokušavaju dati životima dublji smisao kakav uspijevaju pronaći samo u povjerenju i nježnosti između dva ljudska bića. Što manje muzike koristite, više ćete primijetiti ako nedostaje. Stoga bi tišine trebale predstavljati zatvorsku dramu sa svom njenom ogoljenošću i ozbiljnošću. Tišine je, kako bi nas nešto stalno podsjećalo da, zapravo, gledamo ljubavnu priču, trebalo redovito razbijati predanom solo trubom Nilsa Pettera Molværa. Free Jazz Petera Brötzmanna predstavlja dekonstrukciju, poput katarzičnog pražnjenja. I naravno, na kraju ne smije nedostajati ljubavna šansona.

 

 

To su dva vrlo teška pitanja. S prvim smo se suočavali iznova i iznova dok smo radili na filmu, i vjerujem da motivi ugnjetavanja nisu uvijek isti. U našoj priči postoji nacistički čuvar čiji su postupci uglavnom obilježeni mržnjom i prezirom. Zatim tu je stražar iz 1950-ih koji vjeruje u princip discipline i reda i da se ljudi mogu izmijeniti pomogu strogog kažnjavanja. Postoje momenti u kojima njegova humanost izlazi na površinu, ali on ju mora potisnuti da ne bi morao uništiti sve u što vjeruje. Ne može si pomoći. Zatim tu je stražar iz 1960-ih. On nema principe, dio je sistema i radi svoj posao jer to neko mora raditi. Za njega, međutim, pravila imaju određenu slobodu.

 

 

Da budem potpuno iskren, pojmovi slobode i ljubavi su preširoki da bih ih mogao shvatiti. U našoj priči oni su blisko povezani i sa sigurnošću mogu reći da je za mene potpuna misterija kako društvo može kriminalizirati ljubav. Paragraf 175 nije bio samo nehuman, već i protiv ustava. Decenijama je država odbijala da prihvati da je povrijedila ljudska prava ljudi - prava koja je trebala štititi. I u mnogim slučajevima homoseksualci se i dan danas susreću sa istim stavom. Naravno da stalna borba za prihvaćanjem na kraju iscrpi ljude i da možda radije stvore paralelne svjetove u kojima mogu pronaći slobodu za kojom oduvijek tragaju. Na taj način pojam slobode, ali i ljubavi, postaje vrlo ličan. Od svih mjesta na svijetu, naš glavni junak Hans pronalazi ljubav u zatvoru. I, od svih ljudi na svijetu, baš sa osuđenim ubicom. Možda se čini da se bitka za jednakost u našim slobodnim demokracijama više ne mora voditi. Ali ako imate na umu da je povijest kulture puna cikličnih ponavljanja, postajete svjesni koliko je ovo postignuće krhko. Ali po mom mišljenju, čežnja za slobodom i ljubavlju ne može se ugušiti.