Navigacija

Objave

Pronalaženje vlastitog puta

Intervju sa Norikom Sefe, rediteljicom filma “Tražeći Veneru“

Na Sarajevo Film Festivalu imali smo priliku gledati sjajne filmove mladih redateljica sa Kosova koje su se školovale na prestižnim evropskim univerzitetima i vratile se da snimaju filmove o Kosovu. Završili ste čuvenu prašku FAMU i snimili film o Kosovu. Možemo li govoriti o značajnom povećanju broja redateljica sa Kosova koje pronalaze vlastite načine da snime filmove i pribave sredstva za tu avanturu?
 
Čini mi se da je, posebno za određenu kinematografiju koja ima svoj jezik i u kojoj je izazov traženje nove forme ali i novih načina financiranja, potrebno mnogo riskirati i biti spreman prilagoditi se brzim promjenama kroz koje prolazi ova industrija. Žene, posebno one iz malih društava poput onog iz kojeg dolazim, navikle su na obrazovanje koje traži mnogo više suprotstavljanja, ali nas također uči kako prihvatiti neuspjeh i nositi se s njim. To nas čini prilagodljivim. Također, nismo imale lagan izbor kada je u pitanju istraživanje ili studiranje kinematografije, morale smo biti intuitivne i pronaći svoje načine. Mislim su naši filmovi rezultat svega toga.
 
Rat je periferno prisutan u vašem filmu. Njegove strahote ne vidimo izravno ali osjetimo bol i nesreću obitelji koje su pretrpjele gubitke. Rat je samo jedan sloj složenih obiteljskih odnosa koji dodatno komplicira duboko ukorijenjenu tradiciju, patrijarhat i običajno nasljeđe. Je li bilo teško balansirati bliskost sa likovima i  objektivnost promatrača?
 
Tako rat diktira naše živote. Rat je još uvijek prisutan, povezan je s načinom na koji definiramo vrijeme, posebno budućnost. Naši roditelji, starije generacije, žive u “posljeratnim vremenima” pokušavajući nadoknaditi izgubljeno vrijeme, baveći se vlastitim ambisima. Mladi imaju malo prostora da, neovisno o tome, osmisle svoju budućnost. To je vrlo nezgodno za mladalački temperament. Imajući ovo na umu, pokušala sam istražiti svakodnevni učinak tih sila i shvatiti sukob percepcija koji one stvaraju i složenost koja se odražava na polju obitelji.
 
Predivna je scena u kojoj Venera, njena majka i braća plešu. To je trenutak istinske životne radosti koji eksplodira usred filma i ugasi se. Kada trenutak prođe, gledatelj pomisli koliko su svi likovi u filmu stalno i nepobitno neispunjeni i nesretni. Šta moraju učiniti da češće osjete radost?
 
Postoji nekoliko drugih, ako ih mogu tako nazvati, trenutaka radosti, ali mislim da je ples pamtljiv jer je to „najglasniji trenutak radosti“. U usporedbi sa ostatkom filma, glasniji je i dinamičan. Odlučila sam ga takvog dodati i svidjelo mi se što je tu. Mislim da bi na početku bio neočekivan, možda i nepoželjan. Ali on donosi promjenu, i način na koji to čini mislim da kazuje mnogo više o likovima nego što bi ijedna riječ mogla učiniti. Zapravo, moj cilj je bio zabilježiti situacije u kojima se istovremeno prepliću različite emocije. Za mene nikada ne postoji samo radost, samo strah ili nešto treće, volim te trenutke koji bolje pokazuju kolizije koje se događaju zato što su bliski načinu na koji doživljavamo život.
 
Neočekivano, vaše će se junakinje razviti u različitim smjerovima, osobito Dorina. Šta ste htjeli reći kroz njen lik?
 
Dorina traga za promjenom. Njen lik je vođen željom. Savladavanje njene želje dalo je tok naraciji. To mi je pomoglo da razriješim dilemu kako da ju uklopim u očekivanja koja stvara radnja filma. Likovi Dorine i Venere, kao i njihov uzrast, omogućili su mi da u priči imam izazov. Smatram da su to godine znatiželje, stalnog iskušavanja, težnje za uklapanjem, neuspjelog uklapanja, istraživanja... tako da je neočekivani obrat dio Dorininog putovanja. Ne osećam da me je izdala. Naravno da ih vanjske stvari prisiljavaju na mnoge odluke, ali razlika u onome što će svaka od njih učiniti je ono zbog čega sam htjela ispričati ovu priču.
 
Venera također prolazi kroz promjenu. Na koji se način ona mijenja?
 
Najvažnije mi je bilo da nemam kraj koji djeluje kao jasan izbor. Izgledalo mi je kao kliše da se likovi toliko promijene da do kraja filma postaju "neko drugi". Zapravo mi je cilj bio poigrati se s ovim aspektom i osporiti ideju takvog lika. Htjela sam staviti likove u situacije koje im pomažu da otkriju ko su i šta već nose u sebi. Umjesto da se promijene, htjela sam promijeniti odnos između njih i gledatelja. Htjela sam da ih publika usput upozna ili bolje razumije. Što se tiče Venerinog lika, smatram da ona sazrijeva u filmu i za mene zrelost ne znači nužno revolt i promjene nego pronalaženje novog načina prilagođavanja onome čime je okružena i novog pogleda na sve to što ju okružuje.
 
Razgovarala Marinela Domančić
 
Seksualno buđenje gruzijske kinematografije
Regionalna premijera filma TIGRICA
Regionalna premijera filma KOS KOS KUPINA
Svjetska premijera filma MEDIUM
Međunarodna premijera filma SLOBODA