Navigacija

Objave

Tajne su produkt nesigurnosti i straha

Intervju sa Jacqueline Lentzou, rediteljicom filma „Mjesec, 66 pitanja“

Dok sam gledala Vaš film, stalno sam imala potrebu da ga vraćam unatrag. Ima puno sitnih detalja, neobičnih uglova i rafalno izrečenih replika koje je teško pohvatati na prvi pogled. U kinu ovo nije moguće. Da li mislite da je dovoljno pogledati ovaj film samo jednom?

Teško mi je odgovoriti jer ovaj film ipoznajem kao svoj dlan. Napravila sam ga logikom nelogičnosti. Mislim, da, postojala je struktura, ali sam htjela da ima strukturu ljubavnog pisma. Mislim da to koliko puta imate potrebu da ponovo pročitate ljubavno pismo ima veze s tim koliko ste bili bliski sa pošiljaocem.
 
Mjesec često vidimo i pitanja je puno, odgovori se traže u zemaljskim i vanzemaljskim pomagalima  - u tarot kartama, astrološkim konstelacijama, sjećanjima, osjećanjima, automobilskim pretincima... a najčešće, slijedeći vidljive i nevidljive znake, odgovara sam život. Da li je neobični naslov "Mjesec, 66 pitanja" tražio pojašnjenje u vidu podnaslova/opisa "Film o ljubavi, kretanju, toku (i nedostatku istih)"?
 
Podnaslov je izmišljen tokom montaže, nisam ga ranije imala na umu. Htjela sam da to bude u glavi publike i da svaku scenu, ako je moguće, gleda imajući u vidu podnaslov. Postoje scene u kojima se "ništa" nije dogodilo. Kao mnogo puta u životu. Naizgled se ništa ne događa, bez obzira na to koliko nečije srce tuklo. S njima (i bez njih) osjećala sam se sigurnije i osjetila sam da je od početka filmu dat pravi ton - nešto poput: gledat ćete nešto teško, ali uvijek postoji humor, jer apsurd vlada.
 
Glavne uloge su veoma zahtjevne, i mentalno i fizički, jer traže da glumci najmanje koriste riječi a mnogo više sva ostala izražajna sredstva – pogled, pokret, grimasu... Glumci su zaista fantastični. Koliko je teško bilo dobiti od njih ovako snažne glumačke kreacije i koliko zasluga za zavidan ukupni umjetnički dojam nose Sofia Kokkali i Lazaros Georgakopoulos?
 
Bio je to veliki rizik za mene, za debitantski film, za sve! I sretna sam što je sve uspjelo. Sa Sofijom je bilo lakše, s obzirom na to da smo već radile zajedno, plus da smo zaista dobre prijateljice. Dakle, na neki način smo radile kada zvanično nismo radile. Postoji lakanska ili, bolje rečeno, opća psihoanalitička veza sa ovim 'posao se obavlja kada mislite da ne radite'. S Lazarosom sam morala biti vrlo oprezna. Njegovi osnovni kvaliteti su da je vrlo osjetljiv i mekan u smislu svoje energije i da obožava svoju kćer jedinicu. Dakle, psihološki dio je već bio tu. Dio pokreta trebao je istražiti i zahvalna sam što sam surađivao s Vicky Panagiotaki, jedinom učiteljicom Aleksanderove tehnike, koja je Lazaru omogućila da svjesno izgubi ili stekne kontrolu nad određenim mišićima. Dakle, nije se pretvarao da ne može stajati - doslovno nije mogao stajati. Ponekad je bilo zastrašujuće za vrijeme pauze za ručak - ponekad bi i dalje bio u "stanju bolesti" i šalio bi se "zamislite da ostanem ovako". Čudno.
 
Vješto ste izbjegli razotkrivanje tajne koja je otrovala i obilježila život jedne obitelji. Jeste li time željeli poručiti da stvari koje nas mijenjaju ne moraju biti izrečene da bi unijele korjenite promjene u naše živote ili ste iz nekog drugog razloga odlučili da tajna treba ostati tajna?
 
Ako biste vi, kao dio publike, znali tajnu, kako bi tajna ostala u tajnosti?
I sam sam žrtva porodične povijesti pune tajni i mogu otvoreno priznati da ih mrzim. One su proizvodi nesigurnosti i straha, a dio su ponavljanja otrovnih, začaranih krugova.
 
Koliko je zdravo a koliko važno prihvatati i opraštati?
 
To su vrlo različiti pojmovi - nekako je opraštanje dinamičnije, traži od vas da napravite prostor u sebi i, idealno, da 'zagrlite' izvor boli. Prihvaćanje je za mene veći proces. To je više božanski nego ljudski. Ne postoje nikakvi sudovi ili procjene bilo koje vrste, to je poput gledanja. Probudite se i vidite pukotinu na plafonu.
 
I jedno i drugo je sastavni dio dobrog zdravlja. Pogotovo samoprihvaćanje i samopraštanje - što je prilično komplicirana tema koja uključuje mnogo krivnje. U filmu, da je otac prihvatio samog sebe, sigurno ne bi bio tako strašno bolestan. Jer ako se ne prihvaćate, ne opraštate si, ne volite sebe, u jednom trenutku će vas napasti vaše vlastito ja zato što bi to bila njegova „dužnost“.
 
Razgovarala Marinela Domančić
Hvala volonterima 27. Sarajevo Film Festivala!
Svjetska premijera filma STVARI VRIJEDNE ŽALJENJA zatvorila Takmičarski program - igrani film
Regionalna premijera filma KONAČNA SLOBODA
Veći izbor, manja stabilnost
Koncept ljubavi i slobode