Stefan Đorđević: “Vjetre, pričaj sa mnom” je film o smrti koji donosi radost

Nakon smrti majke, reditelj Stefan Đorđević odlučio je uz pomoć cijele obitelji snimiti film „Vjetre, pričaj sa mnom“, u kojem fokus neće biti na tugovanju zbog njezinog odlaska, već veselju zbog njezinog života.

„Vjetre, pričaj sa mnom“ iznosi vašu osobnu i zaista emotivnu priču o nošenju s gubitkom majke. U kojem trenutku ste odlučili da ste spremni baviti se tako teškom temom? 

Znao sam da sam spreman napraviti film o mojoj majci Neci onda kada sam prestao da gledam na njen odlazak kao na tešku temu. Moja majka je voljela život više nego bilo ko drugi, i kakav bi njen učenik bio da razmišljam više o njenoj smrti, nego o njenom životu. Kada pomislim na nju hoću da se radujem, da mi izmami osmijeh, da nikada ne ode, pa i ako suze poteku, čovjek može samo više da voli poslije njih. 

Kada ste odlučili da će u filmu uz vas glumiti i vaša obitelj? 

Tokom posljednjeg ljeta moje majke, snimili smo prizore koji su mi se duboko urezali. Samo snimanje je otvorilo teme između nas dvoje o kojima nikada prije nismo razgovarali. Povjerila mi se kako priča sa vjetrom. Gledajući kasnije njen sjaj u očima dok priča o vjetru, pomislio sam kako je to ono šta Necu čini posebnom i jedinstvenom, i kako niko ne može da odigra ili zamijeni to. Ta pomisao je inicirala želju za stvarnošću, jer su odnos sa porodicom i okruženje u kojem je Neca odrasla učinile nju jedinstvenom, baš onako kako je i ona uticala na sve nas. Otud je i proistekla želja svih članova porodice da joj posvete „Vjetar“, jer iako nije bilo nimalo jednostavno otvoriti se ispred kamere, ona je iz ljubavi prema nama radila mnogo teže stvari. 

Koliko vam je brat Boško Đorđević, koji je potpisan kao saradnik na scenariju, pomogao u stvaranju filma? 

Boško je također filmski autor i on je jedini od članova porodice koji poznaje strukturu i formu filma. Njegovo mišljenje izuzetno cijenim i bez njegove predanosti „Vjetar“ ne bi bio ono što jeste, film o porodici. Scenarij je sačinjen od sjećanja i uspomena iz vremena poslije Necine smrti, koje smo onda rekonstruirali na samom snimanju, i ono što je Boško donio kao autor na snimanju je prisutnost, stvaranje jedinstvenog trenutka u vremenu, ali ne na filmski način, već kao dio života. Najbolje je razumio kompleksnost forme i napisao je scene za sebe, baš onako kako ih je i Neca napisala za sebe. 

Koliko vam je rad na ovom filmu pomogao pri nošenju s majčinom smrću?
 

Svaki dio procesa kreiranja „Vjetra“ imao je svojih izazova, koje nikako ne bih prebrodio da nisam imao posvećene ljude oko sebe. I ovdje ne mislim samo na porodicu ispred kamere, već i na onu iza kamere. Dragana Jovović, producentica filma, takođe je izgubila jednog od roditelja i bez njenog razumijevanja i poznavanja kompleksnosti teme, ali prije svega bez njene podrške, ne bih izgurao ovaj film do kraja. Dosta članova ekipe je rano izgubilo nekoga bliskog i svi su imali svoju vrstu motivacije da rade na projektu koji se suočava sa smrću. Bavljenje životnim traumama je izuzetno važno, da li na kreativan ili ljudski način, ali kod svih nas koji smo radili na ovom filmu te dvije stvari su se isprepletale i osnažile naše odnose, ne samo međuljudske već i one prema svetu oko nas. 

Pas Lija u filmu je jedan od glavnih likova. Zašto vam je bilo važno u tu obiteljsku atmosferu unijeti motiv ozlijeđenog psa? 

Moja majka je svoje posljednje ljeto provela na Borskom jezeru, u maloj kamp kućici, okružena biljnim i životinjskim svijetom. Bilo joj je potrebno da bude u okruženju koje manifestuje prijatne vibracije kako bi uspjela da pobijedi bolest u sebi. Da bi razgovarala sa vjetrom, prvo je morala da ga čuje. U slijedu kompleksnosti ljudskih karakteristika i odnosa, ne pomislimo na njihove osnove i koliko zavisimo jedni od drugih. Koliko bez brige, ne postoji ljubav. Poslije majčine smrti osjećanje brige kao da je tokom noći prestalo da postoji i ogromna težina se sručila na moja ramena. Uveliko sam razmišljao kako želim da udomim psa, da ga spasim od nepredvidivog života na ulici, ali prije svega ja sam bio taj kome je trebala pomoć. U cijeloj toj skrhanosti i želji kolima sam udario psa na putu i zatim pokušao da mu pomognem, ali pas je pobjegao. Neposredno poslije toga sam udomio Liju i od tada Lija i ja smo nerazdvojni.
 

2010. godine glumili ste u filmu „Tilva Roš“, koji je tada osvojio Srce Sarajeva za najbolji film, 2018. godine bili ste dio Sarajevo Talents, a 2019. je kratki film „Poslednja slika o ocu“ koji ste režirali također dobio Srce Sarajeva. Kakav je osjećaj vratiti se na Festival sa debitantskim dugometražnim filmom? 

Sarajevo Film Festival je prvi filmski festival na kojem sam ikada bio i izuzetna mi je čast da je regionalna premijera filma na mjestu gdje je moja filmska priča i započela petnaest godina ranije. Sarajevo Film Festival njeguje i čuva autore iz regiona i osjećam se privilegovanim što je naš film dio ovogodišnjeg izdanja, ali ono što mi posebno znači je to da će cijela moja porodica gledati prvi put film sa publikom. I njima će ovo biti prvi filmski festival! I ko zna, možda neki novi filmski početak…