10. Dan ljudskih prava

 

Svijet je 10. 12. 1948. godine rekao nikada više i donio Opću deklaraciju o ljudskim pravima. I vjerovao da se svo zlo koje mu je prethodilo neće više nikada ponoviti. Sedamdeset godina kasnije, živimo li u globalnom društvu koje je, čini se, razloge njenog nastajanja i sam sadržaj Deklaracije zaboravilo? 

 

A kada pak govorimo o starom kontinentu, nalazi li se Europa pred novim presudnim trenucima, koji će odrediti vrijede li još uvijek njene vrijednosti, koje načelno najviše zagovaraju članice Europske unije? Uspon nacionalističkih stranaka, poput AfD-u Njemačkoj, stranke Marine Le Pen u Francuskoj, nove vlade u Italiji, Orbanove Mađarske, ukazuju na svojevrsnu balkanizaciju 90-tih Europe danas. Migrantska kriza pospješuje uzlet nacionalizma, ali ne više kao subkulturalna neželjena pojava, već koristeći poluge demokracije i parlamentarizma, putem izbornih procesa. Ima li refleksija ovih trendova pak upravo na Balkan? Regiju, koja još uvijek nije riješila sva svoja međusobna pitanja, a čije zemlje upravo aspiriraju Europskoj uniji. S druge strane, žele li istinski trenutne članice Europske unije (više) zemlje Balkana?

 

Ono što i u češkom filmu vidimo kao militarizacija koja se tolerira, ali na način kao da se radi o sporadičnim pokretima na rubu društvene zajednice, sve više postaje legitimna politička opcija, koja poput Italije i Mađarske s vremenom postaje i mainstream politika, koja preuzima vlast i oblikuje nove društvene norme. Možemo li govoriti i o sporadičnim pojavama (para)militarizacije i na Balkanu i u Bosni i Hercegovini?

 

Kako se Europa sa tim novim kartama na stolu nosi, i prijeti li nominalnom vrijednosnom kodu Stare europske dame posve novo političko okruženje, koje se pojavljuje sve više na radaru društava u kojima živimo na europskom kontinentu?