Milcho Manchevski: Pustili smo istinu i ljude da govore sami za sebe

U martovskoj noći 2025. godine izbio je požar u ilegalnom klubu Puls u Kočanima. Ovo malo mjesto u Sjevernoj Makedoniji pretrpjelo je nezapamćenu tragediju koja je ugasila 63 života. Makedonski reditelj Milcho Manchevski, uveliko u nemilosti zbog razotkrivanja korupcije u Makedonskoj filmskoj agenciji, u tajnosti je snimio dokumentarni film u kojem svjedoci govore o osobnim iskustvima. Bilo da su bili dio publike, sudionici stampeda koji su preživjeli gušenje u dimu i brojne opekline ili slučajni spasitelji koji su pritekli u pomoć onima koji su se zatekli u klubu, ovi ljudi govore potpuno suzdržanoj, objektivnoj kameri kao da se povjeravaju terapeutu. U procesu povjeravanja, puke činjenice prerastaju u intimne ispovijedi i nadilazeći dokumentarizam u njegovom općem obliku prepliću se s filozofijom, etikom, psihologijom i humanizmom, koji daleko prevazilaze lokalne okvire i počinju se baviti univerzalnim pitanjima dobra i zla, života i smrti i ljudskog odnosa prema tim pitanjima.

Cijeli je region čuo za tragediju u diskoteci Puls, mnogi su nastojali pomoći najbolje što su znali, novinari su pravili dramatične TV priloge koji su preplavili vijesti, ali ste Vi imali poriv da zabilježite najintimnije ispovijedi žrtava i spasitelja. Je li to bila Vaša prva reakcija, spontana, ljudska, ili ste stigli promisliti što Vam je činiti prije polaska u Kočane?

Prvo sam pomislio na žrtve, preživjele i junake. Prošli su kroz ogromnu tragediju koju niko od nas ne može u potpunosti shvatiti. Njihovi životi, puni radosti i ljubavi prema zajednici, u trenutku su se pretvorili u pravi pakao. Geslo filma je „Kad dobri ljudi gore u paklu“. Želio sam im dati glas. Počeli smo raditi i snimati dobre ljude samo mjesec nakon tragedije. To je najmanje što smo mogli pružiti u znak ogromnog poštovanja i solidarnosti. Ovaj film je njihov. Došli smo ponuditi podršku, kanalizirati njihove riječi, misli, iskustva i emocije. Ničim nisam htio manipulirati. Posao nas filmaša – s montažerom Miškom Čunihinim i snimateljem Ivanom Ivanovskim – bio je pružiti medij putem kojeg će se njihove riječi i njihovi izrazi zabilježiti za svijet i za buduće generacije. Mi smo, kao filmaši, obučeni manipulirati filmskim materijalom, ali odlučio sam da trebamo ostati u drugom planu u odnosu na izjave dobrih ljudi. Primijenili smo spartansku, asketsku, minimalističku tehniku, nešto što bi gledatelja držalo što bliže proživljenom iskustvu. Ponudili smo platformu, pažljivo složili svjedočanstva hronološkim redom koji vodi do emocionalne kulminacije i pustili istinu i ljude da govore sami za sebe. Ovaj film je poput knjige.

Impresivan je način na koji ste slušali i šta ste sve čuli. Kako ste uspjeli zadržati distancu, ne uplitati se, ne postavljati pitanja, ne tražiti odgovornost, ne tješiti sugovornike?

Iskreno, nije bilo lako ostati po strani. U jednom trenutku sam progovorio, ispričao sam ožalošćenim roditeljima o svom iskustvu kada sam se kao dijete suočio s tragedijom. Zadržali smo to u prvoj verziji filma, iako je to rušilo četvrti zid. Ali onda sam se vratio početnoj ideji filma, a to je da bude minimalistički i asketski.

Istina je veća i jača od svega što bismo mogli oponašati filmskim tehnikama. Zadatak nam je bio da ostanemo suzdržani. Imali smo neke zastrašujuće snimke mrtvih ljudi poredanih poput krpenih lutaka, materijal koji bi ilustrirao riječi, ali smatrali smo da su riječi i lica više nego dovoljni, da su jači i vjerniji istini od bilo koje dodatne ilustracije. Ponekad suzdržanost govori najglasnije.

Vizualnu protutežu prostoriji za intervjuiranje kojom dominira crna draperija pred kojoj se smjenjuju bolna, očajna i pretužna lica Vaših sugovornika predstavljaju kočanska polja riže, kočanskog bijelog zlata. Ljepota i mir krajolika djeluju ljekovito i daju gledatelju priliku za predah. Ne mogu se oteti dojmu da bi svakodnevni pogled na toliku ljepotu morao utjecati na dobrotu ljudi koji žive pored nje. Naravno da se uvijek nađu i oni manje dobri, za koje novac vrti svijet, ali Vi ste ih ostavili nekom drugom filmu. Je li Vaša poruka da treba više cijeniti ljepotu oko sebe i one dobre, plemenite ljude koji su spremni rizikovati svoje živote da bi spasili tuđe?

Da, važno je razgovarati o tome što je dovelo do ove tragedije, o pohlepi i društvenoj disfunkciji, ali to pripada nekom drugom filmu. I da, jedna od poruka ovog filma je da budemo ljubazniji jedni prema drugima, da vidimo dobro u ljudima s kojima živimo. Bio sam iskreno zapanjen artikuliranim, preciznim i nesebičnim načinom na koji su se naši sugovornici izražavali suočeni sa svojom boli. Još su me više impresionirali njihova iskrenost i junaštvo. Nakon intervjua, neki od njih izrazili su zahvalnost što smo došli čuti njihovu priču, zabilježiti je za buduće generacije, dati im priliku da se malo oslobode svojih problema. Neki su nam rekli da smo prvi koji su čuli njihova iskustva. Također dugujemo zahvalnost organizaciji Support Kochani na pomoći zajednici i pomoći u snimanju ovog filma.

Prije više od tri desetljeća osobno ste iz SAD-a donijeli kopiju vašeg igranog prvijenca „Prije kiše“ na prvi Sarajevo Film Festival. Bili ste predsjednik žirija za Takmičarski program – kratki film 17. Sarajevo Film Festivala i evo Vas konačno opet kod nas kao autora i natjecatelja. Koliko ste se u međuvremenu promijenili, a koliko ste još onaj isti entuzijast koji je za ono u što vjeruje spreman doletjeti iz New Yorka na Balkan i, u UN transporteru, doputovati u grad u kojem rat još nije završio?

Nikada neću zaboraviti to putovanje u Sarajevo 1995. godine. Tada sam shvatio da, budući da postoji čisto zlo, u svijetu mora postojati i istinsko dobro. Jedino mjesto u bivšoj Jugoslaviji koje sam posjetio s filmom „Prije kiše“ bilo je Sarajevo. Od Splita do Sarajeva smo putovali 14 sati u oklopnom vozilu, s kontrolnim točkama i svime. Uz to sam pomogao u sastavljanju počasnog odbora Festivala u kojem su bile neke od filmskih legendi svih vremena, poput Scorsesea i Oshime. Da, još čvrsto vjerujem u važnost činjenja prave stvari, borbe za nju bez obzira na cijenu, i još uvijek vjerujem u važnost umjetnosti u našim životima.