Damir Markovina: Potresao me gubitak fizičke memorije zemlje u kojoj sam odrastao

Roko Markovina nije od prevrtljivih i koristoljubivih, onih koji mijenjaju dres kako koji vjetar puhne. Savez komunista nije htio zamijeniti nacionalističkim dresom i zbog toga je puno izgubio – državu, grad, stan, službu, politički položaj... Osjećao je moralnu obavezu da za vrijeme rata u BiH s obitelji ostane u Mostaru i bori se za svoju viziju pravde i zajedništva. Emotivno je u Parlamentu BiH govorio protiv Dejtonskog sporazuma, javno je rekao da se svoja sreća ne može tražiti preko nesreće druga dva naroda i, šta je dobio? Izgnanstvo iz stana u Mostaru, povučeni život u izbjeglištvu, ljutnju supruge i nerazumijevanje djece.

Kao i Vaši prethodni filmovi koje smo vidjeli na Sarajevo Film Festivalu, „Čekaj me“ i „Dezerteri“, i ovaj film govori o životu Vas i Vaše obitelji. Zanimljiva je potreba da se, sada već u zrelim godinama, toliko bavite pitanjima generacija, generacijskih razlika i sukoba među njima. Koliko su za Vas filmovi put samospoznaje i suočavanja sa samim sobom i jesu li tu svrhu uspjeli ispuniti? 

 

Vaše je pitanje legitimno i razumno, i vjerujte, davno bih se filmski maknuo od svoje obitelji, da nemam snažnu potrebu baviti se temama koji me se osobno tiču, koje je moja obitelj uspjela proživjeti, a koje baš i nemaju jednako pravo građanstva u javnom prostoru postjugoslavenskih društava. Također, smatram da je upravo posao filmaša dokumentarista svjedočiti kako je to biti živ u naše vrijeme, u ovom našem društvu - ili društvima, u slučaju moje obitelji, i koje to razne borbe nosi.

 

Političke i identitetske traume raspada Jugoslavije su naglo, ireverzibilno i snažno utjecale na naše životne okolnosti, prisiljavale su i određivale naše interese, poslove i naše ljudske i obiteljske veze i probleme, i one još snažno kreiraju moju sadašnjost. Pokušavam te traume snimiti i pretvoriti u neko empatijsko iskustvo koje putem filma mogu dijeliti, jer mislim da se ne tiču samo nas. Postoji čitav niz posljedica, stvarnosnih akcija iz devedesetih s kojima se novonastala društva regije uporno odbijaju suočiti. Naravno, njima se bavim iz vlastite vizure, jer su baš one mijenjale moj život, i kameru okrećem ka onome što me žulja. Možda to i ne mogu do kraja definirati, ali uz pomoć montaže i režije mogu to pokušati dići na neki viši nivo gdje članovi moje obitelji od konkretnih osoba postaju protagonisti te vječne priče koja kaže da je, za žrtve, rat uvijek i svugdje isti. Nemjerljivo sam im zahvalan što razumiju i dijele moju potrebu da pričam našu priču. Nadam se da ona svima koji dijele slično iskustvo boli, gubitka, izbjeglištva i ratnih užasa pokazuje da nisu sami. Ne znam koliko je tu konkretnog napretka u spoznaji, ali sam svakako mirniji kada dio te priče uspijem suvislo zaokružiti.

 

Možda je to potreba za samospoznajom ili, upravo suprotno, možda ipak samo potreba za kontrolom osobnog narativa. Ali, moji filmovi govore kako smo to mi danas, u ovom društvu, živi, pod utjecajem svega što smo preživjeli. Mislim da mi je to jako važan i spoznajni i politički čin. Ali, da se vratim na pitanje, možda s ovim filmom terapija završava, barem na neko vrijeme.

 

Govor Vašeg oca protiv Dejtonskog sporazuma s govornice Parlamenta BiH koncem 1995. godine nezasluženo je gurnut u zaborav. Sudbina današnje BiH mogla je biti drugačija da je bilo više onih koji su slično razmišljali. To što ste ga iskopali iz arhive sigurno neće napraviti povijesni zaokret u bh. politici, ali poneko bi mogao shvatiti da su postojala i postoje gledišta drukčija od onih plasiranih u medijima. Dobro je da videozapis nije uništen. Je li bilo problema da dođete do ovog snimka u obliku upotrebljivom za film? 

Danas, točno okruglih 30 godina kasnije,  i slušajući njegove riječi s govornice Skupštine BiH 1995., ne mogu se oteti dojmu da je moj otac na kraju ispao vrlo precizan prorok, unatoč vlastitoj želji da ne bude u pravu, kako sam kaže u tom govoru. Bosna i Hercegovina na tridesetu godišnjicu potpisivanja Daytona izgleda gotovo upravo onako kako je moj otac davno predvidio - čisti Kasandrin kompleks.

On je, naravno, kako zakoni tragedije i traže kad se odbiju lokalni nacionalni bogovi, kažnjen zbog toga: zaboravom, gubitkom mirovine koju je zaslužio i godinama egzila uz stalno podsjećanje da je ipak bio u pravu. Takva njegova životna priča je meni, i kao filmskom autoru, ali i njegovom sinu bila jedan od glavnih razloga za početak procesa kopanja raznih privatnih i javnih arhiva, i bio sam jako sretan kad sam upravo taj govor uspio pronaći 2018. godine, zahvaljujući trudu ekipe Arhivskog centra BHRT-a, kojoj se i ovom prigodom zahvaljujem.

Inače, mi u filmu koristimo malo manje od tri minute tog govora, koji u originalu traje više od dvadeset, i jednako je jezivo točan i u punom trajanju. Taj sačuvani govor je postao zaglavni kamen oko kojeg je ovaj film i sagrađen, i puki je slučaj da je, u užasnim okolnostima rata, poraća i bez mogućnosti adekvatne pohrane, uopće sačuvan. Arhiva Narodne Skupštine BiH iz 1991., koju smo također uspjeli pronaći u arhivu BHRT-a, nije bila te sreće - kako je čuvana na u-matic trakama koje su jedva preživjele rat, uspjeli smo digitalizirati samo fragmente, u takvom stanju kako ih i koristimo u filmu. 

Strašne su i bolne sve osobne tragedije koje su stanovnici ove zemlje preživjeli u tom nesretnom ratu, i  svakako neusporedive s materijalnim gubicima - ali radeći na ovom filmu, potresao me gubitak fizičke memorije zemlje u kojoj sam odrastao. Postao sam bolno svjestan da većina stvari i događaja koji su usmjeravali moj život postoje samo u mom nestalnom sjećanju. Njihov analogni, magnetni ili digitalni činjenični zapis je taj isti rat zauvijek uništio. 

Sjećam se strašne napetosti i jeze zasjedanja Narodne Skupštine BiH 1990. - 1992., koja sam kao mladić pratio čekajući repliku ili obraćanje mog oca. Svi akteri budućeg rata sjede u istoj dvorani u konstantnoj komunikaciji dok tenzija sukoba raste.

Koliko bi bilo važno spasiti, restaurirati, digitalizirati i indeksirati te materijale, i koliko sjajnih i važnih filmova leži u zaboravu svih naših regionalnih arhiva? I to mi se čini kao strašno važno pitanje, a koje se tiče svih društava i država nastalih raspadom Jugoslavije - kako graditi budućnost, ako se ne možemo slikom ili zapisom faktički nasloniti na prošlost? Oslanjanje na selektivna sjećanja obično završi u mitologiji, a čini mi se da nas mitovi, pogotovo nacionalni, nisu osobito daleko odveli.

Teško da se Vaš otac u poznim godinama može promijeniti. Tvrdoglav je i principijelan pa je jasno da navaljivanjem da učini nemoguće - promijeni postupke i odluke iz prošlosti kojima ostatak obitelji nije zadovoljan - možete postići samo kontraefekat. Iako može izgledati da je Vaš film pokušaj da ga ubijedite da pogazi svoje principe, čini se da ste ipak ponosni na njega. U filmu ste mu odali poštovanje za principijelnost i moralnu postojanost. Ima li u Vama više vašeg oca nego što vam je drago priznati? Prvenstveno mislim na Vaše doprinose zajedničkom kulturnom prostoru, zalaganje za zajednički policentrični jezik i otpor jednodimenzionalnosti koju nameću prevlađujući nacionalizmi. Nije li sve ono što činite na tom polju, vidljivo i kroz svaki Vaš autorski film, zapravo logičan i prirodan nastavak onoga za što se Vaš otac zalagao? 

 

Možemo to pripisati odgoju, snažnoj antifašističkoj tradiciji unutar obitelji ili događajima zadnjeg rata koji su nas ostavili bez doma, ali o bitnim političkim i moralnim stajalištima mi nemamo velikih sukoba, osim onih koji su prilično standardni za odnos figure autoritarnog oca i tvrdoglavog sina… ili dvojice. Naše navaljivanje, naravno, neće promijeniti prošlost, ali nada je da može sadašnjost.

 

Moj razlog za bavljenje ovim filmom je možda i najviše u činjenici što sam svaki put kad bih se vratio roditeljskom domu, iz kojeg sam otišao prije trideset dvije godine, odmah po otvaranju vrata ušetao direktno u tu 1992. godinu, koja je postala trajno vrijeme radnje oko našeg kuhinjskog stola. Zatekao bih oca u konstantnom preispitivanju svojih odluka i događaja za vrijeme rata, potpuno nespremnog da prihvati ili se barem pomiri s njegovim konačnim ishodom. Cijelo to vrijeme sam ga gledao kako živi u limbu svojevrsnog samonametnutog egzila, u trajnom kružnom kretanju kuglice flipera u tiltu.

 

Naš sukob uvijek je puno više bio rasprava o naivnosti i idealizmu, i osobito o vremenu u kojem treba živjeti, što je za mene uvijek bilo upravo sada - nikada o političkoj strani. Moj otac je godinama odbijao imati bilo što s Mostarom, gradom koji ga je 1993. godine prognao. Danas, pred premijeru ovog filma, on se konačno vratio i danas živi u Mostaru. Za mene je to najvažniji rezultat ovog filmskog procesa. Želim vjerovati da je on pomogao tom ogromnom životnom koraku mog oca i zatvaranju kruga njegovog progonstva. U univerzalnom odnosu oca i sina, smatram zbilja nužnim da moja generacija, svaka generacija, bez obzira na stranu, postavi roditeljima na čijoj se straži dogodio rat pitanje: Zašto? Šta si radio u ratu, tata?

 

Ne mislim ništa dobro o političkom mišljenju većine, i nisam ljut, osobito ne na mog oca. Njegova osobna i životna frustracija upravo dolazi iz činjenice da je, voljom većine, političku ideju jednakosti i socijalne pravde nacionalizam rastočio iznutra i oduzeo joj većinu svega što je stvorila do tada.

Tu se politički razlikujemo; ja sam mišljenja da je Mark Twain imao pravo: kad god se čovjek nađe na strani većine, vrijeme je da zastane i dobro razmisli o svojim životnim odabirima.

Ono u što želim uperiti prst, a što smo nevjerojatno lako prepustili zaboravu, je oportunizam. Deseci tisuća ljudi, koji su iz razloga konformizma i osobnog probitka doslovno preko noći promijenili političke principe i stranku, samim tim i osnovne ideje društva koje su, da iskoristim omiljenu frazu poratnog socijalizma, gradili, nakon toga su šutke promatrali kako otklizavamo u godine barbarstva, klanja, paleža i pljačke, isključivo iz potrebe da sačuvaju svoje privilegije i udobnost egzistencije. Da se ne zavaravamo, oni su pobjednici svih naših ratova, a cijena kojom su tu pobjedu svi koji nisu slijedili njihov put platili je upravo strašna.

Prva ideja ovog filma je bila da on treba govoriti o posljedicama izbora jednog moralnog čovjeka. Zanimalo me kako taj moralan čovjek na taj izbor gleda trideset godina kasnije, i da li bi ga opet napravio i nakon silnog vremena svjedočenja trijumfu oportunista. Moj otac ga se još uvijek nepopustljivo drži. Ja mogu samo biti pun poštovanja prema snazi njegovog uvjerenja.